Tajna o tome zašto je kriminal u porastu
Mnoga istraživanja iz kriminologije bacaju sumnju na efikasnost zatvorske kazne kao prevencije kriminala. Iz tog razloga, utjecaj zatvora na zatvorenike pogotovo kao tehnika zastrašivanja i rehabilitacije, je tema o kojoj bi se trebalo ozbiljno promisliti. To je istinito pogotovo sada, u doba u kojem u svim zemljama dolazi do porasta kriminala, kako u broju tako i u njegovoj jačini. Tim više, većina podataka ukazuje na to da se većina kriminalaca koja izađe iz zatvora prije ili kasnije u njih vraća zbog sličnih zločina za koje su bili prvotno kažnjeni.
Postoje mnogi uzroci porasta kriminalne aktivnosti, ali svi oni dijele nešto zajedničko, a to je nemogućnost našeg društva da priušti svima pogodno obrazovanje o tome kako biti ljudsko biće, kako biti čovjek. S jedne strane, naša su djeca izložena kriminalu, nasilju, agresivnom ponašanju i natjecateljskom duhu od najranije dobi. S druge strane, institucije koje su odgovorne za obrazovanje naše djece negiraju ključne vrijednosti i umjesto toga se pogrešno fokusiraju na ocjene i testove.
Roditelji također doprinose tom cjelokupnom iskrivljenom fokusu time što pitaju djecu (većinom kada se vrati iz škole): ”Kako je bilo u školi? Što si naučio? Kako si napisao test?”. Jednostavnije rečeno, ocjene su jedne od najvažnijih roditeljskih briga.
Osim pritiska od ocjena i testova, djeca su također pod socijalnim pritiskom. Moraju se nositi sa žestokim natjecanjem, borbom oko socijalnog statusa, zavisti, pohlepom, nasiljem i drogom – fenomenima prema kojima se odnosima kao prema “nužnom zlu”. No, je li zaista to tako?
Što ako se, umjesto testova i ocjena, fokusiramo na obrazovanje naših mladih o tome kako da budu ljudska bića, kako da postanu ljudi? Što kada bi naš primarni cilj za našu djecu bio da postanu obrazovni primjeri drugima, dobre osobe koje znaju kako na ispravan način komunicirati s ostalima, osobe koje znaju razlikovati ispravno od neispravnog, dobro od zlog?
Možda smo tu krenuli krivim putem? Je li moguće da djecu od rođenja ne odgajamo u pravcu da postanu ljudska bića? Da li je moguće da ih ne educiramo kako da rješavaju probleme u svojim obiteljima, i zbog toga im nisu osigurani potrebni alati i znanja koja će im pomoći kod odgoja njihove djece, nove generacije?
Što bi svi trebali znati o obrazovanju djece i mladih?
Sve češće možemo čuti kako su djeca fizički zlostavljana od strane roditelja ali ipak je, iako se manje prijavljuje, emocionalno zlostavljanje znatno učestalije. Logički zaključak je taj da će zlostavljana djeca biti pripremljena da budu isti takvi roditelji svojoj djeci, osim ako ne dobiju dobre primjere negdje drugdje, primjerice, putem obrazovanja u kojem će ih se učiti kako da postanu dobri roditelji, kako da razumiju djecu i kako da se prema njima odnose. Čak je i najboljim roditeljima ponekad teško biti dobar primjer svojoj djeci.
U današnjim domovima djeca odrastaju gledajući nasilne filmove i serije, često igraju i igrice s nasilnim pričama povezanim s nasilnim i seksualnim zločinima. U školama se nalaze u nemilosrdnom društvu koje je prijetnja njihovoj osobnoj sigurnosti, u društvu u kojemu su najjači najuspješniji, te u kojem su na kraju osuđivani samo s obzirom na ocjene koje dobiju.
Tim više, dobre ocjene nisu dovoljne. Moraju dobiti bolje ocijene od svojih vršnjaka kako bi ih se poštivalo i prihvaćalo. Na taj način se mjeri uspjeh u današnjem školskom sustavu. Oni koji su rođeni s prirodnim talentima, prema primjerima koje vide, uče kako da koriste te talente protiv drugih. Oni koji su slabiji koriste lukavost i pristojnost kako bi kompenzirali svoj nedostatak talenta. Iako se čini da se oni lijepo ponašaju, to nije zaista tako, već oni znaju svoje granice i usavršavaju se u tome da dobiju što žele u granicama društvenih zakona, ali su na jednak način zlonamjerni.
Naša djeca ne odrastaju u vakuumu. Društveni obrasci i pravila neprestano oblikuju našu djecu i kao takvi su najviše odgovorni za to u kakve odrasle ljude će naša djeca izrasti. “Ramena” društva nose kolektivnu težinu sljedeće generacije.
Ne možemo si priuštiti više da zanemarujemo najbitniju stvar u životu, a to je kako da budemo dobri ljudi u dobrom društvu. Na primjer, mi ne obrazujemo ljude o tome kako da postanu dobri bračni partneri, kako da održe zdrav obiteljski život, i, kao posljedica toga, obitelji će se nastaviti raspadati. Ne učimo ljude kako da se odnose jedni prema drugima: mi im moramo dati osjećaj da su dio integralnog društva u kojem smo svi međuovisni. Bilo koja osoba u bilo kojem društvu, ukoliko ne osjeća međusobnu ovisnost s drugima, će se ponašati iz egoističnih poriva i time će raditi ono što je dobro za nju ili njega, makar takve radnje bile ilegalne i iza njih može očekivati kaznu. Takvi su ljudi opasno nesputani zato što nisu dobili ispravne primjere.
U bilo kojem egoističnom društvu, trenutačno našem društvu – bilo tko može napraviti što ga je volja, samo da se ne protivi zakonu, samo ukoliko se nalazi unutar granica koje je društvo postavilo. Ali, u integralnom društvu postoji potpuno drugačiji zakon moći. U integralnom društvu, osoba mora davati, biti integralna i mora biti svjesna međupovezanosti koja postoji među svima. Samo kada se ti uvjeti zadovolje, možemo građane društva zvati “poslušnima zakonu”.
Ovaj zakon sveopćeg sudjelovanja zove se “uzajamna odgovornost” zato što uvjet integralnosti zahtijeva da svi budu odgovorni za sve. Iz tog razloga moramo svima pokazati na koji način ti zakoni djeluju. Možemo vidjeti da nas Priroda, ekologija, i sve što se događa u našem integralnom, globalnom svijetu gura da postanemo partnerima. Ipak, mi nismo spremni na to da udovoljimo tim uvjetima uzajame odgovornosti zbog toga što tek trebamo primiti obrazovanje koje će nam to dopustiti. To je uzrok svih naših problema.
Integralno obrazovanje – Metoda koja može spasiti našu djecu
Putem integralnog obrazovanja mi možemo spriječiti ljude da krše zakon. Kao dio integralnog obrazovanja, možemo implementirati modele dobre povezanosti koji bi se učili u školama, čak već i u vrtićima. Na primjer, umjesto sjedenja u redovima klupa ispred učiteljice, djeca bi sjedila u krugu komunicirajući jedni s drugima i učila kako da se međusobno razumiju. Eksperimentirala bi kako da se nauče izdići iznad svojih ega kako bi se povezali i izgradili među sobom grupu. To bi bilo slično elitnoj skupini ili sportskom timu u kojem se svi moraju ujediniti i međusobno razumjeti kako bi uspjeli, tj. jedini način do uspjeha je moguć jedino putem zajedničkog truda i čvrstim povezivanjem među sobom.
Moramo učiti ljude kako da budu policajci samima sebi. Moraju znati i razumjeti što se od njih traži kako bi živjeli uspješno u integralnom svijetu. S obzirom na ono što uče, s praksom će ispravna ponašanja postati navikama. Svakom neobičnom incidentu u integralnoj učionici će se pristupati putem rasprave kao na sudu. U tim lažnim suđenjima, djeca će sama određivati što je ispravno, a što nije putem izlaganja svih argumenta – prvo s jedne strane, pa s druge. Putem tog procesa skrutinizacije sa svih strana, svi će biti pomaknuti i osobno dirnuti, dobit će impresije iznad svog prijašnjeg “uskog ja”. Sve dok naša djeca ne sazriju putem ovog procesa, nisu educirana da budu ljudi.
Obrazovanje u ljudskom načinu riječi znači da dijete prima i iskušava primjere iz pravih životnih situacija. Na integralan način će se to događati putem rasprava, sudskih rasprava, i igranja uloga. Postojat će sudac, tužitelj, branitelj i porota. Cijeli proces će se snimati, a djeca će kasnije gledati te video uratke i analizirati sami sebe.
Kako svi budu sudjelovali u raspravama, zajedno sa igranjem uloga i igranjem scena donošenja zakona, djeca će ubrzo otkriti kako se njihova mišljenja o pojedinim stvarima dosta razlikuju od onih koje su imali prije par trenutaka. Takav proces čini ovo vrlo bogatim iskustvom, iskustvom koje daje djeci priliku da apsorbiraju nekolicinu različitih uloga i karaktera. Na taj način, oni uče kako razumjeti druge makar se ne slagali s njihovim mišljenjima. To je bitno jer se dijete uči i ima iskustvo “pogleda” s obje strane – prvo s braniteljeve, pa onda s tužiteljeve. Na taj način uči da može postojati mišljene sasvim suprotno od njegovog, no jednako tako validno.
Kao dio integralnog obrazovanja djeca će također obilaziti razne institucije kao što su banke, bolnice, tvornice, plantaže pa čak i zatvore. Putem tih ekskurzija, moći će vidjeti na koje načine ljudi sve rade i što ih motivira.
Analizirat će se svrhu takvih ekskurzija. Tu će, također, djeca učiti kako je cijeli svijet povezan, kako svatko proizvodi nešto za sve druge. Na taj način će si također širiti horizonte.
Ako počnemo odgajati djecu putem integralnog obrazovanja i budemo ustrajali u takvom načinu obrazovanju tijekom školskih godina moći ćemo se polako sve više približavati uravnoteženom društvu, dobrom društvu u kojem će se se svima povratiti osjećaj sigurnosti. Nećemo biti u strahu slati svoju djecu u školu ili ih puštati u noćne izlaske.
Integralno društvo je takvo u kojem svatko uvijek razmišlja o svima – uzajamnost u kojoj svatko profitira, za razliku od demokratskog društva koje je fokusirano na individualca, koje se održava da svaki pojedinac može činiti što god mu je volja sve dok njegovo ponašanje nije štetno za druge ili dok njegove aktivnosti ne uzrokuju anarhiju. U integralnom društvu je dapače korist svih prije individualne egoistične kalkulacije.
To je razlog zašto zatvori ne funkcioniraju
Rehabilitacija je često prihvaćena kao jedan od razloga zašto zatvaramo one koji su prekrišili zakone društva, zajedno sa kaznama i zastrašivanjem. Ipak se nikakav značajan napor ne ulaže da se postigne ta promjena iz kriminalaca u dobre građane. Stoga je stavljanje u zatvore ili nekakva vrsta kazne ili mjera društvene sigurnosti, ovisno o situaciji.
Nadalje, mnoštvo studija je pokazalo kako se većina onih koji provedu vrijeme u zatvorima na koncu u iste i vrate, čak i po sličnim optužbama. Za većinu zatvori postanu način života bez obzira na sramotne uvjete i manjak dostojanstva. Iz toga proizlazi pitanje: Da li je kazna sama po sebi prihvatljivo opravdanje za zatvaranje, ili je društvo primorano stvoriti uvjete pomoću kojih će zatvorenici moći postati “ispravljeni” ljudi po zakonima integralnog društva? Koja je ispravna uloga zatvora?
U dalekoj prošlosti postojale su države u kojima se zatvori nisu koristili zato što su njihovi stanovnici znali da ne postoji njihova svrha. Umjesto toga, ukoliko bi osoba bila uhvaćena da krade, ta osoba je morala raditi kako bi otplatila dug svog prijestupa. Svaki je zločin imao svoju odgovarajuću popravnu kaznu ali to nikada nije uključivalo zatvaranje u zatvore. Ipak ni ovakvim pristupom nećemo postići cilj. Ukoliko uistinu želimo ispraviti našu situaciju nabolje, moramo razumjeti da se potrebno ispravljanje ne nalazi u kazni, niti u materijalnim stvarima, već radije u obrazovanju, bilo unutar ili van zatvoreničke populacije.
Iz tog razloga zatvori moraju postati škole. Tijekom njihovog slobodnog vremena, zatvorenike moramo educirati, moraju učiti psihologiju i povijest, i najvažnije moraju učiti što je sve potrebno kako bi postali ljudska bića. Putem integralne edukacije, oni će početi vidjeti kako je naš sustav međupovezan, učit će prirodu povezanosti koja postoji među svima. Pogotovo zato što su zatvorenici pod autoritetom zatvora, oni moraju proći kroz intenzivan obrazovni program koji je dizajniran za ponovni uspješni ulazak u naš globalni, međupovezan i međuovisan svijet.
Sagledajte kako je lako promijeniti zatvore – i učiniti zatvorenike produktivnim sudionicima društva
Ljudske karakteristike možemo podijeliti u dvije primarne grupe: internalne koje dobivamo putem rođenja, tj. genetike, i eksternalne koje dobivamo putem obrazovanja, okoline, medija i društva generalno. Niti jedna skupina ne ovisi o individualcu, iako obje skupine konstruiraju pojedinčevu ličnost i time određuju njegovu sudbinu. Stoga zatvorenik ne može uopće profitirati od svojih pozitivnih karakteristika kada se nalazi u okolini koja mu ne daju podršku s pozitivnim primjerima.
Stoga se radni okvir rehabilitacije mora drastično promijeniti. U tom novom okviru će zatvorenici, na primjer, biti podijeljeni u grupe od 15 do 20 sudionika koje će voditi i organizirati psiholog.
Gledat će predavanja i voditi rasprave na teme poput: strukture ljudskog društva, strukture ljudskog bića, ljudskih odnosa, psihologije čovjeka, naše prirode s obzirom na našu percepciju stvarnosti i ponašanja jednih prema drugima, ega koji nas uvijek pokreće, kako se možemo promatrati postrance sa konstruktivnim kriticizmom.
Svaki zatvorenik mora postati dobar psiholog koji razumije sebe i može sagledati svijet sa više različitih aspekata. Nakon što ga se pusti iz zatvora zatvorenik koji je primio takvu vrstu treninga može postati edukator integralne edukacije za mlade, budući da je prethodno kročio lošim putem i bio promijenjen u zatvoru. Kada jednom izađe iz zatvora takva će osoba postati dobitak cijelog društva zato što će imati mogućnost usporedbe oba načina života. To će ga činiti posebnom osobom koja je sada vrlo pozitivan i koristan element u društvu.
Stoga, osoba koja trenira da postane integralni edukator nije više obična osoba. U procesu treninga ona postaje posebni individualac i na taj način bi ti treninzi trebali biti organizirani i održavani. Uspješan završetak tog treninga je primarni uvjet puštanja iz zatvora.
Jednom pušten, zatvorenik će prenijeti drugima što je naučio te će drugima služiti kao dobar primjer integralne metode. Maturanti će se pridružiti službenicima koji rade u maloljetničkim institucijama za delikvente, gdje će dobiti priliku da demonstriraju kako u sljedećih 6 mjeseci mogu ili ne mogu obrazovati delikvente, mijenjati ih i usmjeriti ih na pravi put.
Ukratko, tijekom svog boravka u zatvoru, svaki će zatvorenik imati obaveznu edukaciju iz Integralnog obrazovanja. Zapravo, takav trening neće biti predviđen samo za zatvorenike već će svi morati proći kroz ovakvu edukaciju. Bez ovakvog treninga bit će nemoguće ispraviti bilo kakvu krizu, bilo u obrazovanju, ekonomiji ili obiteljima. Kao nikada dosada, psihologijska i zdravstvena kriza će radti kroz porast uporabe droga, depresije i očaja. Sve dok ne uspijemo slomiti naše egoistične interese koji profitiraju iz globalnih i socijalnih kriza nećemo im moći vidjeti kraj.
Kako zatvori mogu biti pozitivni primjeri cijelom svijetu
Zatvori mogu služiti poput bitnih primjera cijelom svijetu. Ukoliko uspijemo u zatvorima, uspijet ćemo i u “normalnom” svijetu. Cilj pretvaranja zatvora u nešto što bi bilo jednako sveučilištima kako bi se “konstruirala” ljudska bića je ništa više nego revolucija u socijalnoj percepciji. Kriteriji za mlade i starije, žene i muškarce su za sve jednaki. Bilo koji prijestup napravio, prijestupnik treba osjećati, razumjeti i vidjeti sebe kao integralan i međuovisan dio društva. To je temelj iz kojeg zatvorenik počinje rasti.
Objavljivanjem i promoviranjem uspjeha zatvorenika u medijima, društvo u globalu će uvidjeti što treba učiniti kako bi samo sebe ispravilo. Na taj način će svi učiti da ne postoji velika razlika između onih koji su “unutra” i onih koji su “vani”. Tomu je tako zato što prema zakonima svijeta, zakonima Prirode, ekologije i ljudskih odnosa mi smo svi prijestupnici. Svi smo krivi za sve što se događa u svijetu. Ne postoje nikakve žrtve već smo svi jednako odgovorni, i za doro i za loše.
Živimo u integralnom svijetu koji se sad prikazuje kao okrugao, bez početka i kraja. Stoga, ne postoji nitko određen koga možemo kriviti. Svi negativni fenomeni kojima svjedočimo u ljudskom društvu su uzrokovani od strane svih. Stoga, mi svi zajedno moramo postići prirodu ravnomjernog, integralnog društva, moramo se svi početi odnositi drugačije prema sebi, drugima i Prirodi, koja je stvorila nas i sve okolo nas.
Autor: Michael Laitman
Michael Laitman je globalni mislilac koji se zalaže za preobrazbu društva kroz novi oblik globalnog obrazovanja, koje smatra ključnim za rješavanje gorućih pitanja našeg doba. Osnivač je Instituta ARI, profesor je ontologije i teorije znanja, doktor filozofije i magistar medicinske biokibernetike. Možete ga pronaći na Google+, YouTubeu i Twitteru.
