{"id":674,"date":"2017-06-27T13:16:42","date_gmt":"2017-06-27T13:16:42","guid":{"rendered":"http:\/\/www.michaellaitman.com\/hr\/?p=674"},"modified":"2017-06-27T13:16:42","modified_gmt":"2017-06-27T13:16:42","slug":"sto-sam-naucio-o-davanju","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.michaellaitman.com\/hr\/clanci\/sto-sam-naucio-o-davanju\/","title":{"rendered":"\u0160to sam nau\u010dio o davanju"},"content":{"rendered":"

Kao dijete koje je odrastalo u Bjelorusiji, dosta sam vremena provodio sam.<\/span><\/p>\n

Nije da nisam imao prijatelje. Naprotiv, imao sam ih mnogo. No, \u010desto bih ih ostavio da igraju stolni tenis u dvori\u0161tu moje ku\u0107e dok bih ja oti\u0161ao plivati u jezeru. Volio sam prijatelje iz djetinjstva, ali budu\u0107i da sam imao pitanja koja nisam mogao rije\u0161iti s njima, \u010desto bih odjurio na plivanje koje bi ponekad trajalo i vi\u0161e od dva sata bez prestanka, s jedne strane obale na drugu i natrag.<\/span><\/p>\n

Pitanja koja su me najvi\u0161e mu\u010dila, \u010dak u dobi od deset ili jedanaest godina, bila su o \u017eivotu. Imao sam sve, ali bio sam nesretan. Dok sam odrastao, nastavio sam potragu. Tra\u017eio sam u znanosti, religiji i filozofiji. Ali ni\u0161ta; odgovor nije bio tamo.<\/span><\/p>\n

Preseljenje u Izrael bilo je tako\u0111er dio moje  potrage za smislom.<\/span><\/p>\n

Na kraju, prona\u0161ao sam odgovor. Kao svi pravi odgovori, bio je jednostavan, dostupan i skriven od o\u010diju dok nisam bio spreman otkriti ga.<\/span><\/p>\n

Sada je moje \u017eivotno poslanje pou\u010davati o njemu svakoga tko \u017eeli slu\u0161ati.<\/span><\/p>\n

Jednom rje\u010dju, odgovor je \u201edavanje!\u201d<\/span><\/p>\n

Ako \u017eelite biti sretni, dajte.<\/span><\/p>\n

No kada sam pogledao u sebe, nisam prona\u0161ao davanje. Da bih postao davatelj, nau\u010dio sam, trebam  to i primjenjivati. A smije\u0161no je da \u0161to vi\u0161e to prakticirate, to vi\u0161e shva\u0107ate prirodu svog pravog ja. Ali na kraju, nagrada je uvijek tu.<\/span><\/p>\n

Kada sam prvi put nai\u0161ao na taj klju\u010d sre\u0107e, pomislio sam: \u201eTko \u017eeli biti davatelj?\u201d Ali postupno, shvatio sam \u0161to je Arianna Huffington napisala u svom nedavnom postu: \u201ePostanite dar\u201d: \u201ekad sudjelujemo u slu\u017ebi i volontiranju,\u201dmi pro\u0161irujemo granice svoga bi\u0107a.\u2019<\/span><\/p>\n

Najednom je sve imalo smisla. Davanje je sjajno: zahvaljuju\u0107i tome, vi se osje\u0107ate dobro u sebi, a isto tako se i korisnici va\u0161eg davanja osje\u0107aju puno bolje, osje\u0107aju se voljeno! No, \u0161to ako ste toliko okrenuti sebi da ne mo\u017eete vidjeti davanje kao po\u017eeljno? Biste li tada bili osu\u0111eni na \u017eivot u zato\u010deni\u0161tvu svog ega? <\/span><\/p>\n

Nadalje,  kako mo\u017eemo popraviti dru\u0161tvo i lije\u010diti krizu koja poga\u0111a svijet nepojmljivom brzinom, ako su neki od nas nepopravljivi i nikada ne\u0107e biti u mogu\u0107nosti promijeniti se? Zna\u010di li to da smo osu\u0111eni na propast?<\/span><\/p>\n

Nipo\u0161to. Za takve ljude, klju\u010d je u poruci o pro\u0161irenju granica.<\/span><\/p>\n

To je vrlo jednostavan koncept: Svi smo povezani na svim razinama na\u0161eg bi\u0107a – fizi\u010dki, emocionalno, intelektualno i duhovno. Znanost je to dokazala nebrojeno puta. Dovoljno je pogledati revolucionarnu knjigu Christakisa i Fowlera <\/span>Povezani: Iznena\u0111uju\u0107a mo\u0107 dru\u0161tvenih mre\u017ea i kako one utje\u010du na na\u0161e \u017eivote<\/span><\/i> – <\/span>Kako prijatelji prijatelja va\u0161ih prijatelja utje\u010du na sve \u0161to osje\u0107ate, mislite i \u010dinite,<\/span><\/i> te \u0107ete vidjeti da ne mo\u017eemo izbje\u0107i zajedni\u010dku odgovornost za sudbinu \u010dovje\u010danstva.<\/span><\/p>\n

No ono \u0161to je jo\u0161 zanimljivije jest da kada dajemo, preokre\u0107emo smjer na\u0161e povezanosti jednih s drugima, tako da umjesto neprestanog tra\u017eenja koristi za sebe, po\u010dinjemo tra\u017eiti na\u010din kako drugi mogu imati koristi od nas! Postupno postajemo svjesniji, uskla\u0111eniji s potrebama pa \u010dak i mislima drugih. Ukratko, pro\u0161irujemo svoje bi\u0107e.<\/span><\/p>\n

Da bismo razumjeli koliko je vrijedan ovaj alat pro\u0161irenja, razmislite o vlastitom tijelu. U njemu desetak bilijuna stanica rade u savr\u0161enoj harmoniji da biste vi mogli \u010ditati ovaj \u010dlanak. Da ne rade, ne biste ga \u010ditali. Zapravo, ne bi vas ni bilo; to\u010dka. Stanice bi se raspale od cjelovitog organizma u hrpu stanica koje vode borbu jedna sa drugom, otprilike poput dana\u0161njeg \u010dovje\u010danstva.<\/span><\/p>\n

Sada razmislite o zlo\u0107udnom tumoru. Stanice tumora nekontrolirano rastu, \u201egrabe\u201d krvne \u017eile od obli\u017enjih organa, remete funkcionalnost zahva\u0107enih organa, te na kraju nanose smrt osobi koju iskori\u0161tavaju, \u0161to naposljetku dovodi i do smrti samog tumora..<\/span><\/p>\n

Pa ipak, kancerogene stanice toliko su sebi\u010dne da ne mogu \u201eshvatiti\u201d da ubijaju\u0107i svog doma\u0107ina, ubijaju same sebe. Ukoliko vas to neugodno podsje\u0107a na na\u0161e dru\u0161tvo, ne radi se o  slu\u010dajnosti.<\/span><\/p>\n

U zdravom tijelu, doga\u0111a se upravo suprotno: stanice sve rade u harmoniji, tijelo snabdijeva svaku od njih obiljem kisika i hranjivim tvarima, a brzo i u\u010dinkovito uklanja otpadne tvari CO2 i drugih kemikalija. Kada mozak zada zadatak tijelu, kao \u0161to su u\u010denje, vje\u017ebanje ili razgovori s prijateljima, stanice u tijelu rade kako bi podr\u017eale  izvr\u0161enje zadatka te kako bi osoba u\u017eivala u njemu koliko god je to mogu\u0107e.<\/span><\/p>\n

Razlog zbog kojeg sve to mo\u017eemo u\u010diniti jest \u010dinjenica da stanice nisu usredoto\u010dene na sebe, nego na tijelo koje nastanjuju, tu koloniju stanica poznatu kao gospodin ili gospo\u0111a X. Stanice, \u010dini se, imaju \u0161iru percepciju od svog vlastitog postojanja. Ipak, to je mogu\u0107e samo zato \u0161to su usmjerene na davanje, umjesto na primanje.<\/span><\/p>\n

Postoji izreka da je ljubav poput jabuke: uberi je kada je zrela, ili \u0107e uskoro istrunuti i otpasti. Mi, ljudska rasa, blagoslovljeni smo sposobno\u0161\u0107u da takve odluke donosimo svjesno, \u010dime postajemo svjesni dubokog procesa rasta kroz koji prolazimo. No, moramo pravilno iskoristiti ovaj blagoslov ili \u0107e se pretvoriti u prokletstvo ba\u0161 kao i ta prezrela jabuka.<\/span><\/p>\n

Tako da nemamo vremena za gubljenje. Moramo pokupiti plodove davanja dok jo\u0161 mo\u017eemo, jer su o\u010dajni\u010dki potrebni svijetu u kojem \u017eivimo..<\/span><\/p>\n

No najva\u017enije od svega, ako ne dajemo samo zbog davanja, ve\u0107 zbog pripajanja svojoj \u0161iroj cjelini, \u010ditavom \u010dovje\u010danstvu, svi \u0107e se mo\u0107i “ukrcati” i ljudsko \u0107e se dru\u0161tvo zauvijek promijeniti na bolje.<\/span><\/p>\n

Michael Laitman  profesor je ontologije, doktor filozofije i kabale te magistar medicinske  biokibernetike. Bio je glavni u\u010denik kabalista, Rava Barucha Ashlaga (RABASH). Prof. Laitman napisao je vi\u0161e od 40 knjiga koje su prevedene na desetke jezika;  osniva\u010d je i predsjednik ARI instituta i poznati govornik. Njegova najnovija knjiga, <\/span>Poput snopa trske<\/i><\/b>: za\u0161to su jedinstvo i me\u0111usobno jamstvo posljednji poziv dana\u0161njice<\/span><\/i>, obja\u0161njava korijen, uzrok i rje\u0161enje za antisemitizam. <\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Kao dijete koje je odrastalo u Bjelorusiji, dosta sam vremena provodio sam. Nije da nisam imao prijatelje. Naprotiv, imao sam ih mnogo. No, \u010desto bih ih ostavio da igraju stolni tenis u dvori\u0161tu moje ku\u0107e dok bih ja oti\u0161ao plivati…<\/span><\/p>\n

Read more ›<\/a><\/div>\n

<\/p>\n","protected":false},"author":47,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"ngg_post_thumbnail":0,"footnotes":""},"categories":[19],"tags":[],"class_list":["post-674","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-clanci"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.michaellaitman.com\/hr\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/674","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.michaellaitman.com\/hr\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.michaellaitman.com\/hr\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.michaellaitman.com\/hr\/wp-json\/wp\/v2\/users\/47"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.michaellaitman.com\/hr\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=674"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.michaellaitman.com\/hr\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/674\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.michaellaitman.com\/hr\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=674"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.michaellaitman.com\/hr\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=674"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.michaellaitman.com\/hr\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=674"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}