“Obrazovanje je ono što u nama ostaje nakon što zaboravimo sve što smo naučili u školi.” (A. Einstein)
Današnje škole se ne angažiraju u stvarno, opipljivo poučavanje. Umjesto toga, škole danas djeci pružaju alate potrebne za prijem na fakultet, tjerajući ih pritom da upamte ogromne količine podataka. Jednom željeno i uvelike potrebno podučavanje koje su naši obrazovni sustavi nekada obećavali danas više gotovo i ne postoje.
Bit obrazovanja od nas zahtijeva da djecu učimo kako da budu ljudi, kako da se nose sa životom, kako uspjeti, i najvažnije, kako da zaista budu sretni. Navjeće američko studentsko istraživanje, “What Students think”, objavljeno u studenom 2008 od strane američke istraživačke agenije Pearson te Quagila Instituta, zaključuje kako samo trećina studenata u Sjedinjenim Državama smatra da im školske lekcije pomažu bolje razumijeti njihov svakodnevni život.
Možda je ovo razlog zašto se djeca ne povezuju dobro sa onim što uče u školi, a u školu idu nadajući se više kraju školskog dana, nego iščekujući novu avanturu učenja. Kao što to biva sa djecom, ona su daleko razvijenija nego prijašnje generacije. Naša djedca danas žive i dišu globalni svijet, dok ih mi pokušavamo utrpati u stanje uma koje je dominiralo svijetom naše prošle generacije, svijetom odvojenosti.
Umjesto da nastave vršiti prisilno čuvanje raspadajućih obrazovnih modela, naši obrazovni sustavi moraju promijeniti smjer na način da pomognu djeci steći društvene vještine potrebne da bi prebrodili otuđivanje, sumnju i nepovjerenje kojim današnje društvo obiluje.
To ne znači da bismo trebali prestati pružati djeci neophodno znanje, već da bi lekcije trebale postati cjelovitog programa čiji je cilj pomoći djeci razumijeti kako da primijene znanje u svoju korist nakon što napuste učionicu.
Primjerice; kako bismo predmet biologije učinili primjenjivijim u današnjem integralnom svijetu, možemo ga koristiti kako bismo ilustrirali i objasnili međuovisnost stanica u organizmu ili bilo kojem drugom prirodnom sustavu, te zatim povezati te prirodne sustave sa današnjim društvom te usporediti znanje stečeno od Prirode kroz društvene tvorevine u našem svijetu. U predmetu povijesti, možemo prikayati kako nas ljudski ego potiče ka izvrsnim postignućima i razvoju uzbudljivih tehnologija, a s druge strane kako kroz pogrešno korištenje ega, on uzrokuje ratove i tragedije koje su nas zadesile kroz povijest.
Kroz predmet zemljopisa, možemo raspravljati o globalizaciji i prikazati složene i široke spone između država. Prezentirajući predmete poput ovih na načine koji jasno demonstriraju naš globalni svijet, djeca će jasno razumjeti kako smo svi potpuno međuovisni, te kako je ta međuovisnost pozitivan rezultat evolucije koji dolazi izravno iz zakona Prirode. Što se tiče popularne teme sporta, možemo upotrijebiti koncepte kakve pronalazimo u timskim sportovima kako bismo djeci pružili duboko razumijevanje kroz prednosti suradnje i timskog rada, te nadalje prikazati zabavne i pozitivne aspekte uzajamne međuovisnosti.
Uz ove mjere, predlažem da se u školski kurikulum doda nekoliko sati tjedno koji će se baviti temom koja učenike najviše zanima: njima samima. Ovo uključuje odgovaranje na uobičajena pitanja poput “Zašto moram ići u školu?”. To će pomoći da se objasni struktura osjećaja djece – izvor njihovih potreba i impulsa koji se javljaju u njima. Moram ih naučiti kako da nadiđu ego koji postoji u svakome i razdvaja nas, te moramo posvetiti značajnu količinu vremenu na fokusirani angažman oko same djece.
Očito, ovaj cijeli proces mora uključivati obilje igara, video isječaka i svih vrsta primjera. Uz to, mora odgovarati intelektualnoj razini i tempu djece 21. stoljeća. Uz uobičajene predmete, škole bi trebale uključivati praktičan trening u predmetima koji djecu zaista zanimaju: Internet, glazba, fotografija, kino, pisanje, grafika itd.
Jedna obitelj
Pa ipak, postoji nešto daleko osnovnije što treba promijeniti u današnjem obrazovnom sustavu. Trenutno, sustav potiče učenike da uspijevaju sami i da se međusobno natječu. Ova metodologija izaziva učenike ne samo da žele uspjeti, već da neizbježno žele da njihovi kolege ne uspiju. Ovaj pristup, ukorijenjen u njima od djetinjstva, izravno je odgovoran za (između ostalog) financijsku krizu koji trenutno proživljavamo, te će ih pratiti do kraja njihovih života.
Kako bismo odgojili generaciju sa obrascem ponašanja koji je u skladu sa integralnim sustavima Prirode, učionica mora postati mini-društvo, gdje svaki učenik osjeća i razumije svoju korist od doprinosa uspjehu cijelog tog društva (učionice). Razred će dobivati kolektivne ocjene i vježbe, te će svaki od učenika moći doprinijeti ocjeni u području koje najbolje ide sa učenikovim prirodnim vještinama i samo-izražavanjem u cvatu. Tako će učenici prepoznati i osjećati kako imaju posebnu ulogu i dužnost za opći uspjeh. Razred će postati mala obitelj gdje se svatko osjeća prirodno povezan i međuovisan.
Mudrost učitelja leži u sposobnost da razred pretvori u društvo djece koja neprekidno utječu na svakog člana tog društva pozitivno, dok učitelj ostaje “u pozadini” kao vodič. Takav pristup obrazovanju će učitelja učiniti daleko značajnijim u očima djece, ne kroz kontrolu ili dominaciju, već zato što mudrost i životne vještine koje im ona ili one pruže, čine da prosvjećivanje djece postane stvarnost.
